Barka

Autentičnost i raznovrsnost kuhinje na jugu Republike Srpske

Na krajnjem jugu RS miješaju se ukusi cijele Hercegovine, od mediteranske kuhinje, ravničarskih specijaliteta Popovog polja do onog što nude viši predjeli, a svoj pečat na hercegovačkim delicijama, koje u Trebinje mame sve više turista, ostavila je i bogata istorija ovog kraja.

Sve se tu sastalo, a bogatstvo svega je velika prednost ovog podneblja.

– Raznovrsnost prirodnih resursa i bogatstvo kulturnog nasljeđa Trebinja posebno su obogaćeni gostoljubivošću i srdačnošću lokalnog stanovništva, koje, u skladu sa tradicijom, dočekuje gosta sa bogatom trpezom zdrave i prirodne hrane – kaže direktor Turističke organizacije grada Trebinja Marko Radić.

Ono po čemu je zaista prepoznatljiva ova regija, dodaje Radić, jeste tradicionalna kuhinja, koja se podudara sa klimatskim karakteristikama predjela i uzima ono što priroda nudi.

Interesantno je i to da se i dan-danas brojna trebinjska domaćinstva oslanjaju na tradiciju, pa je tako kalja, koja se priprema od od suvog mesa i kiselog kupusa, među najomiljenijom hranom u Trebinju i Hercegovini.

Nije zapostavljena ni zdrava čorba od kazalaca, biljke koju je poprilično teško naći, a na trpezama svoje mjesto ima i ljekovita čorba od prase. Poneko još pripremi mrsni, ali i posni ćeškek, takozvani „bogdijaš“, a poslastica je još kod mnogih patišpanj – jednostavan slatkiš, smokvara odnosno pita od smokava koja se zapeče, sutlijaš i brojna druga stara jela.

– Kod nas u Hercegovini hrana se priprema polako, a u njoj se isto tako lagano i uživa, obavezno uz dobro društvo i razgovor. Obroci su obilni, a posebno zadovoljstvo za goste predstavljaju meze sa suvim domaćim mesom, sirom, kajmakom, domaćim hljebom, pogačama – kaže Slobodanka Milošević, šef kuhinje poznatog trebinjskog restorana, koji je postao nezaobilazna gastro destinacija za turiste.

Miloševićeva naglašava da jednostavnost pripreme, ali i pikantnost ukusa karakteriše hranu koju priprema.

– Nekada je teško bilo zamisliti obrok radnika u polju bez mesa sušenog na dimu i ovčjeg ili kravljeg sira iz mijeha. Danas je taj obični pastirski obrok postao cijenjeno predjelo. Glas o posebnosti ukusa hercegovačke pršute, sušene na dimu, odavno je zakoračio preko granica Hercegovine. Zaljubljenici u našu tradicionalnu gastronomiju, a sve ih je više iz cijelog cvijeta, nalaze mnoštvo razloga zašto je naša hrana zaista jedinstvena. Danas jela, koja su bila sastavni dio svakodnevne prehrane u Hercegovini, servirana u skromnom drvenom posuđu simbolizuju stari način života – kaže Miloševićeva.

Sve veći značaj u ponudi trebinjskih jela ima i organizacija „Slou fud“.

– Promovišemo lokalnu hranu kroz očuvanje lokalnih biljnih sorti i rasa životinja. Domaći kukuruzni hljeb, pura i lojanica su neka od starih jela koja se prave od kukuruznog brašna. Ova jela nemaju isti ukus sa kupovnim kukuruznim brašnom i brašnom kukuruza stodanjka iz Popovog polja, gdje ova sorta, već odavno adaptirana na lokalne klimatske uslove i uzgojena na kvalitetnoj zemlji, daje mnogo bolji ukus svakom jelu – naglašava predstavnica „Slou fuda“ Gordana Radovanović.

Ističe da se u trebinjskom kraju čuva i stara boranija roga, koju je „Slou fud“ uvrstio u svoj Katalog ukusa, listu izuzetnih, a zapostavljenih proizvoda.

– Boranija roga oduvijek se spremala sa suvim mesom, ali njen ukus naročito dolazi do izražaja kada se pravi „na salatu“, blanširana, uz nekoliko krompira, sa bijelim lukom i maslinovim uljem. Sačuvali smo i staro sjeme slanića, a to je takođe jedna od grahorica koja je oduvijek korištena u skromnoj hercegovačkoj kuhinji – kaže Radovanovićeva.

O vremenu nastanka pojedinih trebinjskih jela ne može se sa sigurnošću govoriti, ali i ta činjenica ide u prilog tradiciji i istoriji. Onda nije ni čudno što je u Trebinju sve više turista koje privlači istorija, ljepota prirode, ali i gastro ponuda.

Ognjišta

Marko Radić ističe da su Hercegovci i Trebinjci dobri i pažljivi domaćini, koji u znak dobrodošlice, po starom običaju, širom otvore vrata ili kapiju.

– Stare kuće su najčešće građene od kamena, a na sredini kuhinje se nalazilo ognjište, iznad kojeg su visile verige. Neke kuće su imale još jedno, malo izdignutije ognjište, na kojem se pekao hljeb. Iznad ognjišta se, takođe, sušilo meso. Porodice su u staro doba jele za niskom trpezom, sjedeći na tronošcima ili na stolovačama sa izrezbarenim polukružnim naslonima – priča Radić.

(GlasSrpske)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *