4S

Kako je srpska vojska prije 100 godina oslobodila Beograd?

Na današnji dan 1918. godine Beograd je oslobođen od austrougarske okupacije u Prvom svjetskom ratu.

Prvog novembra 1918. godine došlo je do kulminacije borbe započete probojem Solunskog fronta sredinom septembra i poslije 45 dana duge ofanzive ulaskom srpskih vojnika i oficira u glavni grad porobljene Kraljevine Srbije zemlja je oslobođena okupacije.

Beograd je bio glavni cilj srpske vojske od 1. oktobra kada je oslobođen Niš. Srpska Prva armija je udarala na njemačku 11. armiju. Komandant 11. armije, general Štojben je 26. oktobra naredio da se njegova vojska povuče iza Dunava, Save i Drine, jer nije bilo uslova za organizovanu odbranu grada.

Povlačenje je počelo 28. oktobra, a čitava Prva armija je jurila prema Beogradu. Redom su srpski vojnici zauzimali Veliko Orašje, Palanku, Topolu i Gornji Milanovac. Noću je Konjička divizija ušla u Požarevac, a 29. oktobra je izbila na ušće Morave u Dunav.

Poslije naleta srpskih divizija Dunavske, Moravske i Drinske, 1. novembra ujutru, u 10.30 časova u Beograd je ušao konjički eskadron Dunavske divizije i izbio na Kalemegdan. Već oko 13 časova posljednji dijelovi njemačke vojske su napustili Beograd.

Komandant armije, vojvoda Petar Bojović je stigao odmah iza čelnog odreda. Ivan Živaljević je bio prvi srpski oficir koji je ušao u Beograd. Po njegovim riječima, kako je list “Vreme” zabilježio 1938. godine, proslave 20. godišnjice oslobođenja, “momenat ulaska u Beograd je teško opisati u nekoliko rečenica”.

Tog 31. oktobra, eskadron je izbio na liniju kote 312, odnosno željezničku stanicu Ripanj. Tu su proveli noć i zadatak im je bio da tu iznenade neprijatelja. Mještani su ih toplo dočekali zagrljajima i bogatom večerom. Žitelji Ripnja su svirali i pjevali, a njihovo veselje je moralo da se završi brzo zato što je vojnike čekao važan zadatak narednog dana.

Zapovjest komandanta Dunavske divizije glasila je: “Zadatak eskadrona za sutrašnji dan: izviđanje i protjerivanje neprijatelja od Ripnja prema Beogradu, i zadržati se na obalama Save i Dunava.” Cijelu noć je trebalo provesti u iščekivanju i uzdržavanju. Naređeno im je bilo i to da se večera završi do 22 časa i da vojnici poslije nje idu na odmor i spreme se za veliki događaj. U toku noći, konjima je bilo potrebno dati jaku hranu i spremiti doručak vojnicima za rano jutro.

Iako je to je bila noć za odmor, vojnici su se tokom nje najviše umorili. Ležali su otvorenih očiju i drhtali ispod ćebadi od ushićenja i iščekivanja sutrašnjeg dana. Ivan se sjeća kako je ležao dok su mu se slike ređale pred očima – slike Beograda, njegovog grada, dok mu je srce u grudima jako udaralo. Sama pomisao na to da se nalazi na kapiji grada u kom je odrastao i proveo djetinjstvo, išao u školu i doživio najmilije uspomene koje su naizmjenično navirale te noći, nije mu dozvoljavala da spava. Pitao se u kakvom su stanju ulice iz njegovog djetinjstva i mladosti kojima je prolazio i sastajao se sa svojim drugarima. Pitao se koliko je toga srušeno i šta je ostalo od onog Beograda koji je ostavio.

Da li je sat na Terazijama kod kog su zakazivali ljubavne sastanke još uvijek tamo. Ne samo da nije spavao, Ivan nije mogao ni da leži. Sjedio je sa ostalim vojnicima koji su svi do jednog osjećali neki čudan nemir i gledali u mrak uperenih pogleda prema Beogradu. Mislili su na svoje kuće, na roditelje, na braću i sestre i na to kako su tako daleko, a tako blizu cilja. Ivan je žarko želio da baš on bude taj koji će prvi ući u Beograd i bio je spreman i na najveće opasnosti, samo da on bude taj koji će poslati komandantu izvještaj da su oni prvi ušli u grad.

Kod oficirskog doma, na uglu Njegoševe i Kralja Milana, zaustavio je eskadron i napisao prvi izvještaj svom komandantu: “Ušli smo u Beograd. Bilo je tačno 10.30 časova.”

Tada mu je javljeno da je neprijatelj kod Beogradske zadruge i on je poslao ljude na tu stranu. Ulice su bile pune ljudi, a kroz prozore su se vijorile srpske zastave. U trenutku kada su se približavali Dvoru, razdragani omladinci su bacili sa Dvora crno-žutu zastavu na ulicu, a konjska kopita Ivanovog eskadrona su prešla preko nje.

Vojnici i konji su bili okićeni peškirima i cvijećem. Cijeli Beograd je bio na ulici. U 11 sati, eskadron je stigao na ulaz u Kalemegdan, u pratnji naroda koji je klicao “Živjeli naši oslobodioci!”.

Zamolili su ljude da se raziđu ili bar da se sklone, pošto neprijatelj još uvijek nije napustio Beograd i upozorili ih da još uvijek mogu neprijatno da ih iznenade. Krenuli su u pravcu carinarnice gdje se, prema izvještaju nalazio neprijatelj, kada im je pritrčao jedan dvanaestogodišnji dječak i rekao im da ne idu tamo, jer su Nijemci još uvijek tu.

Taj dječak je bio njegov bratić Đorđe Radovanović, koji je odmah otrčao kod Ivanove majke da joj javi radosne vijesti. Čuvši da je došao, majka je poletjela preko ulica da ga vidi, a kad bi čula pucanj, legala bi, uplašena da bi neko mogao na nju da puca. Žurila je da Ivanu kaže kako kod “Bristola” još uvijek ima neprijateljskih vojnika u želji da ga spase. Kada su stigli na uzvišenje, vidjeli su neprijatelje kako se u žurbi povlače na lijevu obalu Save preko pontonskog mosta. Postavio je dva puškomitraljeza i naredio da se otvori vatra. Borbu je prekinuo dolazak predstavnika beogradske opštine, koji mu je saopštio da je dao časnu riječ srpskog oficira da vojnici neće biti napadnuti pri prelazu na drugu obalu, a zauzvrat, oni neće bombardovati Beograd.

Ivan je o svemu izvjestio komandanta Dunavske divizije, koji je izdao zapovjest da eskadron, do daljeg naređenja, ostane u Beogradu. Ivan je tada potrčao svojoj kući.

(srpskacafe)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *